OSMANSKO Carstvo je tijekom 19. stoljeća postalo uvelike ovisno o europskim silama i njihovim kreditima. Radilo se više o reliktu prošlosti nego o nekoj moćnoj državi. Zato su pred kraj istog stoljeća sile polako odustajale od Carstva i počele grabiti njihov teritorij.
Stvar je kulminirala kada su vladari iz Istanbula izgubili Prvi svjetski rat. Mirovni sporazum koji je dan sultanu Mehmedu VI. bio je čista katastrofa jer bi sveo nekadašnju ponosnu državu na mali teritorij u Anatoliji. Ipak, bio je to jedini mirovni ugovor nakon Prvog svjetskog rata koji se nije ostvario.
Podjela plijena
Do 1914. godine Osmansko je Carstvo već izgubilo velike posjede. Austro-Ugarska otela im je Bosnu i Hercegovinu, Italija Libiju, Velika Britanija Egipat, a tijekom Balkanskih ratova izgubili su svoje preostale europske posjede. Carstvo je nespretno ušlo u rat na strani Centralnih sila, gdje je jedna frakcija željela mir, druga pridružiti se Antanti, a treća Centralnim silama. Kako je najveći trgovački partner u to vrijeme bila Njemačka, vlasti su započele rat protiv Rusije i tako zapečatile svoju sudbinu.
Već 1915. godine Arapi podižu ustanak na jugu uz financiranje Velike Britanije te zadaju Osmanlijama nove probleme. Njihova vojska također se nije dokazala - gubili su posjede na sjeveru kod Armenije, kao i na Balkanu. U Mezopotamiji su također gubili. Jedinu ključnu bitku koju su dobili dogodila se na početku rata kada su uništili britanski plan na Galipolju.
