KAD JE OSMANSKO Carstvo ušlo u Prvi svjetski rat, Velika Britanija i Francuska jedva su čekale sjesti za stol i dogovoriti podjelu plijena ako Carstvo propadne. Za stol su sjeli Mark Sykes i Georges Picot te podijelili interesne sfere na Bliskom istoku. Ovaj ugovor samo je još jedan u nizu tajnih ugovora potpisanih u periodu između 1914. i 1916., međutim, njega specifično pamtimo jer je relevantan i danas - njime su postavljene granice modernog Bliskog istoka.
Osmansko Carstvo u 20. stoljeću bilo je iscrpljeno i slabo. Nacionalizam 19. stoljeća samo ga je dodatno oslabio. Na jugu države živjeli su Arapi, koji su već neko vrijeme htjeli osamostaljenje. Velika Britanija u tome je vidjela priliku, te se nagodila s vođom Arapa Husseinom bin Alijem. Dogovorili su se da će Britanija potpomagati arapski ustanak vojno i financijski, a Hussein će nakon rata dobiti arapsku državu.
Kraljevstvo Arabije trebalo je biti glomazno: protezalo bi se duž Arapskog poluotoka sve do granica moderne Turske, a imalo bi i izlaz na Sredozemno more preko Palestine. Na istoku bi zahvaćalo dio Mezopotamije i Mosul, dvije regije pune naftnih nalazišta.
Rusija i Italija također su se interesirale za Bliski istok. Rusiji je već obećana zona oko Carigrada, a Italiji južna Anatolija. Međutim, Francuska i Velika Britanija imale su vlastite interese na Bliskom istoku, a teritoriji koje su htjele preklapali su se s onima koji su obećani Husseinu.
