NAJMLAĐE dijete u obitelji često prati dobro poznat stereotip. Obično ih se opisuje kao razmažene, bezbrižne miljenike obitelji i glavne zabavljače, kojima su roditelji više toga dopuštali jer su sa starijom djecom već prošli iste faze. Taj je stereotip jedan od najupornijih u popularnoj psihologiji.
Ipak, najmlađa djeca i terapeuti koji s njima rade tvrde da je ta slika uglavnom pogrešna. "Najveći mit s kojim se ljudi suočavaju jest onaj da je najmlađima u životu lako", izjavila je za HuffPost Caitlyn Oscarson, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja. "Rijetko koje najmlađe dijete smatra da je to istina, a ni istraživanja ne podupiru tu tezu."
Ovaj stereotip nije samo netočan, nego i štetan. Oblikuje način na koji se obitelji odnose prema najmlađima, ali i kako ta djeca kasnije vide sebe. "Mnogim klijentima koji se ne slažu s tim stereotipima najviše smeta tvrdnja da su razmaženi ili miljenici", kaže licencirana klinička bračna i obiteljska terapeutkinja Robin Hamilton. "To ih pogađa jer se uglavnom ne osjećaju tako, premda drugi članovi obitelji mogu biti ljubomorni i percipirati situaciju drukčije."
Stvarnost je složenija
Stvarnost je, naime, puno složenija. "Neka najmlađa djeca možda imaju više slobode, manje obaveza i roditelje koji su s godinama postali popustljiviji", objašnjava Oscarson. "No, istodobno se mogu osjećati podcijenjeno, a njihova se iskustva često umanjuju."
