MNOGE obitelji svoje najmlađe kćeri često doživljavaju kao "bebe" i dugo nakon što one odrastu. Takav ih status, prema riječima psihoterapeuta, stavlja pred specifične životne izazove koji ih nerijetko dovode na terapiju. Najmlađe kćeri ondje najčešće govore o osjećaju neovisnosti, samopouzdanju i postavljanju granica.
Linda Yoon, terapeutkinja i osnivačica kolektiva Yellow Chair za multikulturalnu terapiju, objašnjava za HuffPost da obitelj najmlađu kćer istovremeno štiti kao mezimicu, ali i očekuje njezinu emocionalnu prilagodljivost, bez poticanja na samostalnost. Dok najstarije kćeri često prerano preuzmu odgovornosti odraslih, najmlađe se suočavaju s obiteljskim obvezama koje nikada nisu tražile.
Problem naučene bespomoćnosti
Najmlađe kćeri često odrastaju uz roditelje i stariju braću ili sestre koji umjesto njih donose odluke, ispravljaju ih i štite, kaže Yoon. "Iako to čine iz ljubavi, šalju suptilnu poruku: 'Drugi znaju bolje od tebe'."
Psihologinja Lisette Sanchez kod najmlađih kćeri često primjećuje fenomen koji naziva naučenom bespomoćnošću. Riječ je o ovisnosti o drugim ljudima, najčešće starijim članovima obitelji, koji su umjesto njih rješavali životne zadatke. "Svi su uvijek tu za vas pa niste dobili priliku sami nešto poduzeti. To kasnije može izazvati domino-efekt: osoba se teško osamostaljuje, neprestano traži potvrdu od drugih i previše im ugađa", pojašnjava Sanchez.
