POČETKOM 20. stoljeća u Europi su se itekako osjećale tenzije. Novostvorene države u srcu Europe htjele su ponovnu podjelu plijena oko kolonija, Velika Britanija i Francuska htjele su očuvati svoje imperije i da ih nitko ne dira, a na Balkanu vlada opći nemir i nezadovoljstvo. Rusiji se čini da njom vlada čista budala koja uzima savjete od lokalnog pijanca, a Njemačkoj da njome vlada ljutito derište.
Narodi unutar Austro-Ugarske htjeli su veću autonomiju i zastupljenost u Beču. Oni koji su zastupali ideju trijalizma i novu decentralizaciju austrijske države imali su se čemu radovati. Sin Franje Josipa I., nadvojvoda Rudolf, bio je obožavan među građanstvom jer je zastupao neke nove liberalne ideje. Međutim, on iznenadno umire 1889. godine pa novim prijestolonasljednikom postaje nećak trenutnog cara, Franjo Ferdinand.
Franjo Ferdinand i Gavrilo Princip
Franjo je bio pristaša konzervativnih ideja te je volio vojsku. Premda nije bio omiljena osoba na bečkom dvoru, nitko nije sumnjao u njegovu odlučnost ili sposobnost da vodi zemlju. Nakon što su Franji Josipu umrli žena i sin unutar godinu dana, a on tada vladao već punih 50 godina, svi su znali da je na pomolu nova etapa austrijske povijesti.
