JEDNA od najvećih revolucija 1848. godine bila je ona u Budimpešti. Mađari su u duhu nacionalizma odlučili stvoriti svoju državu i okončati svoju vezu s Austrijom jednom zauvijek. Međutim, ta im ideja nije uspjela, a revolucija je ugušena. Devetnaest godina kasnije, nakon poraza u ratu s Pruskom, Austrija je morala popustiti Mađarima čime je dogovorena Austro-Ugarska nagodba.
Austrija i Mađarska od tada djeluju kao dva odvojena kraljevstva, povezana tek istim kraljem, zajedničkim financijama i udruženom vanjskom politikom i vojskom. Franjo Josip okrunjen je za mađarskog kralja na današnji dan 1867. godine.
Mađari su oduvijek bili najveća manjina u Habsburškoj Monarhiji, no unutar feudalne srednjovjekovne Europe i kada su Osmanlije s juga bili najveća prijetnja, Mađarska nije imala osobiti problem s austrijskim vodstvom ili svojim vodstvom. Međutim, u 19. stoljeću stvari su posve drukčije.
Mađare od početka 19. stoljeća već trese groznica nacionalizma. Njihovo društvo dobilo je novi sloj srednjih obrtnika i obrazovanih građana. Neki od njih shvatili su da bečki dvor ne zastupa njihove interese i utočiste pronašli u domaćim političarima i pojedincima koji su imali nove ideje kako voditi zemlju. Kroz prvu polovicu 19. stoljeća sve više jača glas onih koji su htjeli temeljite promjene, a neki od njih shvaćaju da bi možda najbolje bilo da Mađari imaju vlastitu državu, bez stranog utjecaja.
