DANA 26. lipnja 1966. u Beogradu je potpisan Protokol između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice, dokument kojim su nakon dugotrajnih i osjetljivih pregovora uređeni međusobni odnosi. Iako nije predstavljao puni međunarodni ugovor poput konkordata, označio je kraj gotovo 14 godina prekida službenih odnosa i otvorio put diplomatskoj suradnji koja će nekoliko godina poslije postati jedinstven primjer među europskim komunističkim državama.
Prekid odnosa datirao je iz 1952. godine, kada je jugoslavensko vodstvo na čelu s Josipom Brozom Titom odlučilo prekinuti diplomatske veze sa Svetom Stolicom nakon što je papa Pio XII. zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovao kardinalom. Jugoslavenske komunističke vlasti to su protumačile kao miješanje u unutarnje poslove države, dok je Vatikan tvrdio da je riječ o isključivo crkvenoj odluci. Taj je spor postao simbol dubokog nepovjerenja između komunističke države i Katoličke crkve.
Promjene na obje strane omogućile su dogovor
Početkom šezdesetih godina okolnosti su se počele mijenjati. Nakon smrti Pija XII. novi pape, prvo Ivan XXIII., a zatim Pavao VI., pokrenuli su politiku dijaloga s komunističkim državama, poznatu kao vatikanska istočna politika ili Ostpolitik. Istodobno je Jugoslavija, koja je nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom vodila samostalniju vanjsku politiku, željela poboljšati međunarodni ugled i pokazati otvorenost prema Zapadu. Važnu ulogu imao je i završetak Drugog vatikanskog koncila 1965., koji je potaknuo novu politiku dijaloga.
