15. STOLJEĆE na Balkanu bilo je vrlo nemirno. Nova osmanska sila s istoka sve više je provaljivala prema balkanskim kraljevstvima i osvajala područja. Kada su srpski i mađarski vladari čuli da je 1453. pao Konstantinopol, shvatili su da će tursku prijetnju savladali samo kombiniranim snagama. Osmanski su sultani opravdavali svoje ratne pohode svetim ratovanjem i nastavili svoje pohode prema Zapadu, no prvo se trebalo vratiti u Konstantinopol i okupiti novu vojsku.

Pozadina sukoba

U isto vrijeme srpski vladar Đurad Branković odbija platiti danak Osmanskom Carstvu, vjerujući da će ih moći pobijediti uz pomoć mađarskih velikaša. Đurad je i sam bio ratnik, koji je do 1450-ih već ratovao protiv Turaka, ali i protiv Mađara jer je znao surađivati s Osmanlijama.

Sve to bio dodatan razlog turskom sultanu Mehmedu II. da se uputi prema Srbiji i slomi Brankovića. Inače, Branković je sjedište imao u Smederevu. Osim Smedereva, glavni cilj Osmanlija bio je Beograd, tada dio Ugarskog kraljevstva.

Prije nego li se vratio u Konstantinopol, Mehmed je ostavio svoju vojsku u Srbiji i naredio im da ne ulaze u otvoren sukob s neprijateljem dok se ne vrati s pojačanjem. Međutim, vojna genijalnost Đurada Brankovića i njegovog mađarskog saveznika Janoša Hunjadija isprovocirala je osmansku vojsku koju su razbili kod Kruševca 1454. godine.