MNOGIM je roditeljima jedan od najdražih rituala čitanje priča za spavanje svom djetetu. Osim što stvara osjećaj bliskosti, edukatori ističu da ova navika donosi brojne razvojne prednosti, a po nekim se jasnim znakovima može prepoznati je li djetetu roditelji čitaju kod kuće. Djeca s bogatijim rječnikom, na primjer, često su odrastala uz redovito čitanje, no to je samo jedna od vidljivih dobrobiti.
Znakovi da se djetetu ne čita kod kuće
Najočitije razlike između djeteta kojem se redovito čita i onog kojem se ne čita uključuju širinu rječnika i razumijevanja, samopouzdanje pri susretu s nepoznatim riječima, tečnost čitanja, raspon pažnje i spremnost na sudjelovanje u čitalačkim zadacima. Sarah Calzone, voditeljica programa ranog odgoja na Sveučilištu Post, kaže za Huffpost da je već rani stav prema knjigama, poput znatiželje umjesto izbjegavanja, jasan pokazatelj.
Prema Calzone, odgajatelji primjećuju i druge razlike. Djeca kojoj se dosljedno čitalo često pristupaju knjigama s više samopouzdanja i osjećaju se ugodno uz njih. Također razumiju kako knjige funkcioniraju: kako ih držati, okretati stranice, pratiti priču i prepoznati da tekst nosi značenje.
Spremnije sudjeluju u aktivnostima poput prepričavanja, postavljanja pitanja i povezivanja priče sa svojim životom. Obično imaju i razvijenije jezične vještine, širi vokabular i više općeg znanja, što sve podupire kasnije razumijevanje pročitanog.
