29. SVIBNJA 1990. Boris Jeljcin izabran je za predsjednika Vrhovnog sovjeta Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR), što je bio prvi put da je netko na čelo ruske republike došao demokratskim putem unutar sovjetskog sustava.
Taj izbor označio je prekretnicu jer je Jeljcin time dobio formalnu vlast i legitimitet unutar tada još uvijek jedinstvenog Sovjetskog Saveza. Bio je to trenutak u kojem je Rusija, kao najveća sovjetska republika, počela politički artikulirati vlastite interese, odvojeno od centralne sovjetske vlasti u Moskvi.
Jeljcin je kao predsjednik Vrhovnog sovjeta postao de facto vođa Rusije i sve otvoreniji protivnik politike Mihaila Gorbačova, tadašnjeg predsjednika SSSR-a. Njegov izbor značio je jačanje ruskog suvereniteta unutar Saveza i otvaranje prostora za reformske, tržišno orijentirane politike. U sljedećim mjesecima, Jeljcin je koristio tu poziciju kako bi promicao veću autonomiju Rusije i postepeno potkopavao autoritet središnje sovjetske vlasti.
Ova funkcija poslužila mu je kao politička odskočna daska — već sljedeće godine, u lipnju 1991., Jeljcin je izabran za prvog predsjednika Ruske Federacije na neposrednim izborima. Bez izbora 29. svibnja 1990., taj bi uspon bio teško zamisliv. Taj dan zato označava početak kraja Sovjetskog Saveza i početak Jeljcinove dominacije u postsovjetskoj ruskoj politici.
