ODRASTAJUĆI kao najstarije dijete, Y.L. Wolfe često je osjećala da su granice između njezine uloge i uloge njezine majke nejasne. "Do trenutka kad se rodio moj najmlađi brat, a meni je bilo gotovo 11 godina, bila sam preplavljena osjećajem odgovornosti za njegovu dobrobit. Sjedila bih uz njegov krevetić i promatrala ga kako spava, samo kako bih bila sigurna da je na sigurnom", ispričala je Wolfe, najstarija od četvero djece.
"Nije da sam mislila da moja majka nije sposobna, već sam osjećala da smo u tom trenutku obje odgovorne za obitelj. Kao da sam doslovno bila 'druga mama', a ne starija sestra", objasnila je. Njezino je iskustvo srž onoga što se danas popularno naziva "sindromom najstarije kćeri", a o kojem internetom kruže brojni članci i objave, piše HuffPost.
Znanstvena podloga za popularni "sindrom"
Iako "sindrom najstarije kćeri" nije službena medicinska dijagnoza, već pojam iz popularne psihologije, nova studija sugerira da u njemu ima više znanstvene istine nego što se dosad mislilo. Znanstveni tim predvođen Sveučilištem u Kaliforniji (UCLA) otkrio je da prvorođene kćeri u određenim okolnostima doista mogu ranije sazrijevati kako bi pomogle majci u odgoju mlađe braće i sestara.
