KONAC je studenog 1991., branitelji Šibenika izvode iznenadni protunapad, a poseban vod upada u stožer Kninskog korpusa i hvata glavom i bradom njegova zapovjednika Ratka Mladića.
Par sati kasnije, nakon improviziranog prijekog suda, čovjek koji je tjedan-dva ranije zapovijedio pokolj u Škabrnji, a u međuvremenu bezdušno gađao Šibenik i Kijevo, nalazi se pred streljačkim vodom. Daju mu posljednju cigaretu, koju on od drhtaja ruku ne može ni pripaliti.
Prije no što ga puške naciljaju, on još jednom vapi da nemaju pravo ovako ga smaknuti, da to nije po Ženevskoj konvenciji, onoj istoj koju je sve do jučer bez ikakvih skrupula gazio. Nitko ne haje za njega, odjekuje plotun i na krševitom tlu ostaje ležati beživotno tijelo čovjeka čije su ruke već bile do lakata u krvi nevinih ljudi.
Slabašna pravda
Uvodni ulomak, nažalost, nije prepričavanje stvarnog doživljaja nego jednostavno i jasno objašnjenje onoga što bismo nazvali provedbom pravde. U nekom idealnom svijetu, svakoga bi se zločinca uhvatilo čim prije nakon počinjenja nedjela i onda ga se primjereno osudilo, ujedno spriječivši da on nastavi s nanošenjem zla.
