NAČIN na koji djeca govore o stresnim i teškim događajima može otkriti rizik od razvoja mentalnih problema u budućnosti, pokazalo je novo istraživanje. Znanstvenici sa Sveučilišta Stanford utvrdili su da je stil dječjeg govora o teškim iskustvima čak i bolji pokazatelj budućih rizika za mentalno zdravlje od samog sadržaja onoga što dijete ispriča, piše Euronews.Autori studije ističu da je izloženost stresu u ranom djetinjstvu velik javnozdravstveni problem. Takva su iskustva povezana s gotovo trećinom svih psihijatrijskih dijagnoza kod odraslih, a stručnjacima nedostaju alati za pravovremeno prepoznavanje najugroženije djece. Problem dodatno komplicira činjenica da neće svako dijete koje doživi negativna iskustva razviti mentalne poteškoće. Mnoga djeca pokažu otpornost, a ta raznolikost u reakcijama stvara "jaz u predviđanju" i otežava procjenu tko je doista na putu prema razvoju poremećaja."Ova studija pruža čvrst dokaz da je moguće razviti pristupačne alate koji prepoznaju markere rizika i prije nego što se osobama postavi dijagnoza", rekao je Chase Antonacci, glavni autor studije sa Stanforda. On napominje da se depresija i anksioznost najčešće javljaju u adolescenciji, a jednom kada se ti poremećaji razviju, njihovo je liječenje iznimno teško.Kako stil govora predviđa rizikU sklopu istraživanja znanstvenici su razgovarali s više od 200 djece u dobi od devet do 13 godina o njihovim stresnim iskustvima. Koristili su alate umjetne inteligencije za analizu jezika i uspjeli su s velikom točnošću predvidjeti kod koje će se djece kasnije razviti problemi poput anksioznosti i depresije. Pritom su se oslonili isključivo na njihov način izražavanja.Studija je izdvojila nekoliko govornih obrazaca koji su povezani s većim rizikom. Na primjer, češća upotreba prijedloga, što upućuje na složenije pripovijedanje, bila je jedan od glavnih pokazatelja budućih problema. Drugi rizični stil uključivao je "apsolutni" jezik, odnosno upotrebu riječi poput "uvijek" ili "nikad".S druge strane, manji rizik zabilježen je kod djece koja su češće koristila zamjenice u trećem licu, kao što su "ona", "on" ili "oni". To sugerira da su usmjerena na druge ljude i vanjske događaje, a ne isključivo na sebe.