POLA stoljeća vladao je mir pred našim obalama. Razdoblje od Bečkog kongresa 1815. nadalje bilo je prvo doba kada su dvije generacije u Dalmaciji stasale a da se nisu vodili ratovi. U sklopu dogovora 1815., Austrija je od Engleza preuzela i Vis – već tada dijelom utvrdama zaštićen otok, koji je nastavila utvrđivati kao ključnu točku obrane Jadrana.
Dalmatinci su austrijsku vojsku dočekali s oduševljenjem još kada se prvi put pojavila, 1797. godine, padom Mletačke Republike. Vojnici koji su dolazili govorili su razumljiv jezik, imali slična imena i gotovo jednake običaje. Nije dugo trebalo da počnu pričati domaćima, na za Dalmatince neobičnoj kajkavici, kako njihovi gradovi osim njemačkih imaju i domaća, hrvatska imena: Karlovac, Sisak, Zagreb, Varaždin...
Nakon burnih godina Napoleonovih osvajanja, nastupio je mir. Dalmacija se počela polagano razvijati, ali i povezivati s kontinentom – prometno, kulturom i jezikom. Gradila se svijest o modernoj hrvatskoj naciji. Dubrovačka štokavica postaje jezični standard. No, s druge strane Jadrana, neki su kovali svoje planove. I to doslovno – narudžbom velikih i moćnih čeličnih brodova.
Italiju je cijelu istočnu jadransku obalu smatrala svojom
Italija je istočni, hrvatski dio Jadrana smatrala velikim dijelom svojim. Nakon što je 1861. godine ujedinjena, mlada Kraljevina Italija sve je više gledala prema otocima koje sama gotovo da i nije imala. Kako sama nije razvila tradiciju čelične gradnje, nove oklopne fregate naručuje u Sjedinjenim Američkim Državama. Re d'Italia i Re di Portogallo moćne su suvremene borbene jedinice.
