IVAN Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913. - okolica Foče, Bosna i Hercegovina, 12. srpnja 1943.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj, ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, posebice svojom proturatnom poemom Jama. Njegov život, obilježen borbom za pravdu i tragičnim krajem, te djelo prožeto dubokim humanizmom čine ga simbolom otpora nepravdi i umjetničke snage.
Životni put
Kovačić je rođen u Lukovdolu, malom mjestu u Gorskom kotaru, gdje je proveo rano djetinjstvo. Školovao se u gimnazijama u Karlovcu i Zagrebu, kamo se preselio 1926. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je slavistiku, ali je 1935. napustio studij kako bi se posvetio književnosti i novinarstvu.
Tada je svom imenu dodao "Goran", odražavajući povezanost sa zavičajem. Radio je kao suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936. - 1940.) i Novostima (1939. - 1941.), a jedno je vrijeme podržavao Hrvatsku seljačku stranku, zbog čega je kažnjen nakon političkog govora u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941., imenovan je upraviteljem pošte u Foči, ali je zahvaljujući Mati Ujeviću ostao u Zagrebu, radeći u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu. Krajem 1942. s Vladimirom Nazorom pridružio se partizanima. Poginuo je 1943. u istočnobosanskom selu Vrbnici kraj Foče, gdje su ga, bolesnog, ubili četnici.
