RODITELJSTVO bi bilo znatno jednostavnije kada bi djeca uvijek znala izreći što ih muči. Umjesto toga, ona plaču zbog šalice krive boje, ljutito zalupe vratima poslije škole ili uporno tvrde da su dobro iako je očito da nisu. Ponašanje je često njihov glavni način komunikacije, puno prije nego što nauče riječima opisati što se događa u njihovim mislima i osjećajima.
Psiholozi ističu da je to posve normalno jer se dječji emocionalni rječnik razvija polako. Zbog toga se mnoge njihove najdublje potrebe izražavaju tiho i neizravno. Iza svakodnevnih prepirki, suza i šutnje često se kriju jednostavne želje koje ne znaju izgovoriti.
Prvo me pokušaj razumjeti, a tek onda riješiti problem
Kada se dijete vrati kući uzrujano zbog svađe s prijateljem ili lošeg dana u školi, roditelji instinktivno uskaču s rješenjima. Međutim, djeca u tom trenutku najčešće ne traže savjet. Potreban im je netko tko će saslušati kako se osjećaju prije nego što pokuša "popraviti" situaciju. Osjećaj da ih netko razumije umiruje ih puno više od rečenice: "Evo što si trebao učiniti."
Mali trenuci znače više od velikih gesta
