SVAKI roditelj želi da mu se dijete obrati kada ima problem, bilo da je riječ o školi, prijateljima ili nekoj pogrešci koju je napravilo. No, povjerenje se ne gradi velikim gestama, već svakodnevnim razgovorima i načinom na koji roditelji reagiraju kada im se dijete povjeri. Djeca se rijetko zatvore preko noći, nego postupno zaključuju da im se ne isplati govoriti o svojim osjećajima ako očekuju osudu ili kritiku. Ovo je nekoliko roditeljskih navika koje mogu otežati otvorenu komunikaciju.
Pretvaranje svakog razgovora u lekciju
Djeca se roditeljima često obraćaju zato što žele da ih netko sasluša, a ne zato što odmah traže rješenje. Ako svako priznanje završi dugim predavanjem o odgovornosti ili životnim lekcijama, mogu početi povezivati iskrenost s neugodnim iskustvom. Zbog toga će sljedeći put možda radije prešutjeti ono što ih muči. Roditeljima može pomoći da najprije saslušaju dijete, a tek potom ponude savjet, piše Times of India.
Ljutnja prije razgovora
Kada dijete prizna pogrešku i odmah se suoči s vikom ili ljutnjom, može steći dojam da iskrenost uvijek vodi neugodnim posljedicama. To ne znači da pogreške treba zanemariti, nego da je korisno prvo saslušati što se dogodilo. Smiren razgovor često ostavlja više prostora za učenje nego burna reakcija. Djeca će lakše govoriti istinu ako osjećaju da će ih roditelj prvo pokušati razumjeti.
