DANA 1. srpnja 69. godine rimske legije stacionirane u Egiptu i Judeji proglasile su svog zapovjednika Tita Flavija Vespazijana novim carem. Taj događaj označio je prekretnicu u jednoj od najburnijih godina rimske povijesti, poznatoj kao Godina četvorice careva, u kojoj su se nakon smrti cara Nerona za vlast borila čak četiri pretendenta.
Vespazijan u tom trenutku nije bio u Rimu. Kao iskusan vojskovođa vodio je rat protiv židovskog ustanka u Judeji, gdje je stekao velik ugled među vojnicima. Njegove uspješne vojne kampanje, ali i reputacija razboritog zapovjednika, učinile su ga prihvatljivim kandidatom za prijestolje u vrijeme kada je Carstvo tonulo u građanski rat.
Dana 1. srpnja prefekt Egipta Tiberije Julije Aleksandar organizirao je prisegu legija na vjernost Vespazijanu, a ubrzo su ga podržale i postrojbe u Judeji i Siriji. Taj datum Vespazijan je kasnije smatrao službenim početkom svoje vladavine.
Građanski rat nakon Neronove smrti
Neronovo samoubojstvo 68. godine ostavilo je Rim bez jasnog nasljednika. Prvo je vlast preuzeo Galba, no ubrzo je ubijen u uroti koju je predvodio Oton. Ni Oton nije dugo vladao - nakon poraza od vojske Vitelija počinio je samoubojstvo. Vitelije je tada postao car, ali njegova vlast nije bila čvrsta. Istočne provincije smatrale su da Rim treba sposobnijeg i odlučnijeg vladara pa su stale iza Vespazijana.
