ANTUN Vrančić bio je biskup, učenjak i diplomat u 16. stoljeću, a pamtimo ga po djelima koja su nam i dan-danas prozor u događanja ranog novog vijeka. Rodio se na današnji dan u Šibeniku 1504., u vrijeme venecijanske uprave, a tijekom svog života izgradio je bogatu karijeru koja ga je dovela na najviše funkcije u Ugarskoj.
Vrančić je svoju mladost uglavnom proveo studirajući na europskim sveučilištima. Boravio je u Padovi i u Beču, no i u Krakovu, gdje je učio o filozofiji, pravu i teologiji. Njegovo široko znanje uskoro je zamijetio i Ivan Zapolja, pretendent za ugarsko prijestolje.
U prvoj polovici 16. stoljeća Ugarska se našla u problemu kada je na Mohaču umro posljednji kralj Jagelović. 1526. zemlja ostaje bez kralja, a plemstvo je podijelilo svoje simpatije između ugarskog plemića Ivana Zapolje i austrijskog kralja Ferdinanda Habsburškog. Antun Vrančić bio je u službi ugarskog kandidata i već je obavljao diplomatske dužnosti premda je imao tek nešto više od 20 godina.
Vješt diplomat
Nakon što Ferdinand preuzima krunu sv. Stjepana, Vrančić prelazi u njegovu službu i tada preuzima bitne diplomatske misije. Odlazi u Carigrad 1553. godine, gdje se bavi humanističkom djelatnošću pored one diplomatske. U kombinaciji s ostalim učenjacima u Carigradu, Vrančić pronalazi biografski spis prvog rimskog cara Augusta koji ostaje važan dio historiografije rimskog razdoblja.
