RODITELJI provode velik dio života pokušavajući zaštititi djecu od razočaranja. Ublažavaju im udarce, uklanjaju prepreke i uskaču prije nego što padnu. To je instinkt koji proizlazi iz ljubavi, ali često i iz straha. Ipak, u tom neprestanom popuštanju gubi se važna istina: djeca ne odrastaju samo u ugodi, već i kroz suočavanje s granicama. Pravovremeno izrečeno "ne" u trenutku može biti frustrirajuće, ali dugoročno je jedan od najvažnijih darova koje roditelj može dati.
Ono uči dijete da se svijet ne vrti oko njegovih želja, pokazuje mu da se frustracija može preživjeti te stvara prostor za razvoj strpljenja, samokontrole i otpornosti. U kulturi koja dobro roditeljstvo često poistovjećuje s ispunjavanjem svake dječje želje, postavljanje granica može se činiti grubim. Međutim, mnoge osobine snažnog i uravnoteženog djeteta počinju se razvijati upravo ondje, u granici kojoj se isprva opiralo.
Vrijednost postavljanja granica
Dijete koje nikad ne čuje "ne" možda uživa u trenutku, ali propušta važnu lekciju. Granice nisu znak odbijanja, već struktura koja djetetu pomaže razumjeti svijet. One ga uče da svijet ima pravila, da postupci imaju posljedice i da želja nije isto što i pravo. To je ključno jer djeca tek uče kako se nositi s nelagodom.
