NETKO je Antu Pavelića dobro opisao kao rezervnu budalu. Nacistima je na okupiranim prostorima trebao netko tko će održavati privid civilnog života: netko mora organizirati upravu, ceste, policiju, hvatati lopove, ali i obavljati prljave poslove za okupatore koji su bili zauzeti na važnijim frontovima.
Prvo su došli Vlatku Mačeku. Maček, oprezan čovjek, bez oduševljenja za Hitlera i vjerojatno s dovoljno političkog instinkta da shvati kako austrijski soboslikar ipak neće vječno vladati Europom, odbija ponuđenu vlast nad Hrvatskom. Nakon toga pronalaze ustaše, tada mali revolucionarni pokret koji talijanski fašisti drže za pričuvu. Pavelić prihvaća. Ne prihvaća samo vlast, nego i sve što je uz tu vlast išlo.
Veliki dijelovi Dalmacije i jadranskog prostora predani su Italiji. Uvode se rasni zakoni po uzoru na nacističku Njemačku. Antisemitizam, koji u Hrvatskoj nije bio ni državna tradicija ni središnja politička ideja - štoviše, Židovi su stoljećima bili važan dio hrvatske kulture i umjetnosti - odmah ulazi u propise NDH i provodi se vrlo temeljito.
Ustaše istodobno kreću u progon Srba: provode zločine nad civilima i uvode potpuno iracionalan teror, nasilje koje je, usput rečeno, bilo politički i vojno katastrofalno. Brojne Srbe, koji možda nikada ne bi završili u šumi, upravo je ustaška politika gurnula prema partizanima.
