JOSIP Durbek, 77-godišnjak iz Vrbovečkog Pavlovca, cijeli je život, uz iznimku jedne noći, imao konje. Svoje kobile Zoru i Sivu kupio je prije 22 godine, a danas s njima obilazi manifestacije diljem Hrvatske. Razgovarali smo s njim na događanju "Kaj su jeli naši stari" u Vrbovcu.
Ljubav koja nadilazi troškove
Tradicija uzgoja konja duboko je ukorijenjena u obitelji Durbek. "Moj otac je drvenim kolima vozio sijeno iz Severina iza Bjelovara, 20 kilometara do Zagreba na Črnomerec, po Ilici i kroz Trg bana Jelačića. Kasnije sam i ja orao s konjima, sve do 1984. kad sam kupio traktor", prisjeća se Josip. Od tada konji više nisu radne životinje. "Od onda konji ništa ne rade. Držimo ih jer ih volimo i hranimo ih. Nikad nisam imao manje od dva, nekad i više, i evo do danas se nismo rastali."
Svoju vezanost za konje opisuje anegdotom koja pokazuje da u životu doslovno samo jednu noć nije bio njihov vlasnik. "U petak sam jedne prodao, a već u subotu kupio druge", kaže. Današnje kobile, Zoru i Sivu, prije 22 godine platio je 19.000 kuna. Procjenjuje da bi, da su mlađe sedam ili osam godina, danas za njih mogao dobiti i do 10.000 eura.
Držanje konja danas je, ističe, iznimno skupo. "Jako puno košta. Moja mirovina to ne može pokriti da nema drugih prihoda. Treba ih potkivati barem tri puta godišnje, a svako potkivanje s potkovama i potkivačem stoji oko 300 eura. To je skupa ljubav, ali u duši su nam pa se ne damo, ni oni ni mi", objašnjava Durbek.
