ZA DVADESETPETOGODIŠNJEG McKinley Morganfielda to je trebao biti još jedan običan dan na plantaži Stovall, smještenoj u blizini rijeke Mississippi. Ukratko, radovi u polju i oko kuće, a onda sviranje i pjevanje. Na gitari koju je kupio nakon što je prodao posljednjeg konja s imanja za 15 dolara. Pola je dao baki Della Grant, onoj koja ga je uzela k sebi kad je još kao beba ostao bez mame.
Bijelac s magnetofonom
Bio je kolovoz 1941. i u Stovall je došao bijelac, McKinleyev vršnjak, automobilom u čijem je gepeku bio smješten mikrofon i magnetofon. Službeno, zvao se Alan Lomax, po zanimanju je bio etnomuzikolog, zaposlen kao asistent Kongresne biblioteke iz Washingtona. Ono "etnomuzikolog" značilo je da istražuje narodno glazbeno blago razasuto po cijeloj Americi.
Među kolegama Lomax je bio poznat (ili, ozloglašen) po svom interesu prema crnačkoj glazbi. Već je imao bogatu kolekciju ploča i snimki raznih crnih glazbenika, u njihove je klubove zalazio još kao 17-godišnji student fizike i filozofije na Harvardu, riskirajući da bude izbačen s prestižnih studija.
Lomax je zapravo krenuo u nedaleki Clarksdale, kako bi snimio Roberta Johnsona, možda i najveću blues legendu. Bilo je to vrijeme kad su vijesti putovale jako sporo, osobito vijesti o tamo nekim raspjevanim crncima, pa je tek tada saznao da je Johnson okončao svoj mladi život još tri godine ranije. No, ujedno je čuo da u Stovallu stasa još jedan rasni blues glazbenik.
