DESETLJEĆIMA je vlast poticala model turizma koji se temelji na malim iznajmljivačima. Omogućavala je gradnju ne samo u prvom nego i u nultom redu uz more, ponekad i u samome moru, a zatim sve dublje u brdima, na lokacijama s kojih do plaže za pet minuta možete stići jedino ako imate zip-line.
Desetljećima je vlast poticala ulaganje u beton i apartmane kao jedan od porezno najpovoljnijih oblika ulaganja u Hrvatskoj, uz gotovo simbolične paušale po krevetu. Taj je model zadržala i kada je svima postalo jasno da više nije riječ o sobi koju ljeti iznajmljuje dvoje domaćih umirovljenika, nego o četvrtoj ili petoj luksuznoj vili istog vlasnika.
Desetljećima nitko u vlasti nije ozbiljno pitao odakle novac za golema ulaganja u apartmane, vile, bazene i cijela naselja. Kao da nikome nije palo na pamet zapitati se pere li se na Jadranu možda ne samo rublje gostiju nego i novac. I to prljavi novac, ne samo iz ove zemlje.
Kada je stvar krenula loše, država je pronašla krivca
Kada je stvar krenula loše, kada su ceste postale preuske, septičke jame počele curiti u more, a tisuće kreveta stranih vlasnika okupirali "prijatelji i rodbina" koji ne plaćaju nikakve poreze, država se napokon sjetila da postoji problem. Sjetila ga se kada se turizam pretvorio u jedanaest SUV-ova parkiranih ispred betonske kocke koju kao da je projektirao HEP, kada je tlak vode postao snažan poput hrvatske oporbe, a kanalizacija je plan iz treće ladice referenta u općini s naznakom "aktivirati pred izbore".
