KAD SE GOVORI o Habsburgovcima, najčešće se spominju Marija Terezija, Franjo Josip ili golemo Austro-Ugarsko Carstvo. No uspon jedne od najmoćnijih europskih dinastija započeo je mnogo ranije, zahvaljujući čovjeku koji nikada nije postao car. Rudolf I. Habsburški, njemački kralj od 1273. do smrti 15. srpnja 1291., pretvorio je dotad relativno skromnu plemićku obitelj u dinastiju koja će sljedećih šest stoljeća obilježiti europsku povijest.
Njegova najveća ostavština nije bila golema vojna pobjeda niti osvajanje novih zemalja, nego stvaranje temelja habsburške države u Austriji. Upravo će se iz tih posjeda razviti monarhija koja će stoljećima biti među najvažnijim silama kontinenta.
Od grofa do njemačkog kralja
Rudolf je rođen 1. svibnja 1218. kao sin grofa Alberta IV. Habsburškog. Obitelj je tada posjedovala uglavnom zemlje na području današnje sjeverne Švicarske i jugozapadne Njemačke te nije pripadala najutjecajnijim europskim vladarskim kućama.
Nakon smrti cara Fridrika II. Sveto Rimsko Carstvo zapalo je u razdoblje poznato kao Veliko međuvlašće, tijekom kojeg gotovo dvadeset godina nije postojala snažna središnja vlast. Mnogi su kneževi iskoristili priliku za širenje svojih posjeda, a carska moć znatno je oslabila.
