BRAZIL je još jednom pao. Dva gola Erlinga Haalanda donijela su mu najranije ispadanje sa svjetske smotre u 36 godina, još od trenutka kada je Claudio Caniggia na legendarnom Delle Alpiju pobjegao brazilskoj obrani, iskoristio Maradonino dodavanje i poslao Seleção kući u osmini finala talijanskog mundijala. One koji malo pozornije prate nogomet još jedan neuspjeh nije šokirao.
Zadnja pobjeda Brazila u nokaut-fazi protiv europskog suparnika datira, vjerovali ili ne, iz finala 2002. protiv Njemačke. Tada je osvojio petu, zasad posljednju titulu prvaka svijeta. Francuska, Nizozemska, Njemačka, Belgija, Hrvatska i Norveška, redom, otimale su mu snove o hexi, šestoj tituli prvaka svijeta. Nisu mu presuđivale samo najveće zvijezde. Četiri godine prije Haalanda, glavni motiv hrvatskih medija bilo je kako je Josip Juranović uštopao Viniciusa.
U utakmici protiv Norveške nešto je djelovalo neprirodno, više od poraza i ispadanja najveće svjetske nogometne sile od dojučer trećerazredne reprezentacije. U jednom trenutku tijekom susreta vjerojatno je svaki gledatelj osvijestio što nije u redu: Brazila se više apsolutno nitko ne boji.
Brazila se više nitko ne boji
Da je Bruno Guimarães zabio iz penala ili da je Endrick realizirao mrtvu šansu pri rezultatu 0:0, ovaj tekst danas ne bi u ovom obliku osvanuo na Indexu ili bilo kojem drugom svjetskom mediju. Ali osvanuo bi nekoliko dana poslije.
