DOK RODITELJI djece i odraslih s autizmom u Hrvatskoj svakodnevno preuzimaju ulogu sustava, granica između privatne brige i javne odgovornosti odavno je izbrisana. Oni sami traže informacije, ostvaruju prava i organiziraju podršku koju bi, prema zakonu, trebala osigurati država.
Hrvatski zakoni formalno osiguravaju osobama s autizmom ranu dijagnostiku, terapije, prilagođeno obrazovanje, podršku pri zapošljavanju i različite oblike stanovanja uz podršku, no stručnjaci, udruge i pravobranitelj već godinama upozoravaju da su ti kapaciteti nedostatni i ne prate stvarne potrebe. U tom raskoraku roditelji postaju glavni nositelji sustava koji ne funkcionira. No što se dogodi kada roditelji više ne mogu nositi taj teret?
Što nakon obiteljske skrbi?
Odgovor na to pitanje ogoljuje slučaj iz 2023. godine, kada je šestogodišnja djevojčica s autizmom ostala bez roditeljske skrbi, a sustav se pokazao nemoćnim pred vlastitim propustima. Više od 30 ustanova odbilo joj je pružiti smještaj, bez hitnog i jasnog rješenja u trenutku kada je ono bilo najpotrebnije. Tek peti dan, nakon pritiska javnosti i medija, djevojčici je konačno osiguran smještaj.
Pitali smo Ministarstvo koliko osoba s autizmom čeka na usluge organiziranog stanovanja i dugotrajnog smještaja te koliki su kapaciteti. Odgovor nismo dobili. Zanimalo nas je i može li postojeći sustav dugoročno odgovoriti na potrebe osoba s teškoćama koje ostanu bez roditeljske skrbi.
