DANA 10. lipnja 1918. u blizini Premude potonuo je SMS Szent István, jedan od najvećih i najmoćnijih brodova Austro-Ugarske ratne mornarice. Bio je to dreadnought klase Tegetthoff, golemi bojni brod dug više od 152 metra, naoružan s dvanaest topova kalibra 305 milimetara. Za hrvatsku povijest posebno je zanimljiv jer je izgrađen u brodogradilištu Ganz-Danubius u tadašnjoj Rijeci, odnosno Fiumeu.
Szent István bio je četvrti i posljednji brod svoje klase. Njegova gradnja počela je 1912., porinut je 1914., a u službu je ušao krajem 1915. godine. Ime je dobio po svetom Stjepanu, prvom ugarskom kralju, što nije bilo slučajno: brod je građen u ugarskom dijelu Monarhije i trebao je biti simbol pomorske moći Budimpešte unutar Austro-Ugarske.
Ipak, njegova ratna karijera bila je neobično pasivna. Kao i velik dio austrougarske flote, većinu rata proveo je u Puli. Razlog nije bio samo oprez, nego i strah od mina, podmornica, talijanskih brodova i nedostatka ugljena. Moćni brodovi postali su prijetnja samim time što su postojali, ali rijetko su izlazili na otvoreno more.
Plan koji je trebao promijeniti rat na Jadranu
U lipnju 1918. novi zapovjednik flote Miklós Horthy odlučio je pokrenuti veliku operaciju protiv Otrantske baraže, savezničke pomorske blokade koja je Austro-Ugarskoj i Njemačkoj otežavala izlazak podmornica iz Jadrana u Sredozemlje.
