KAKO vrijeme leti. Kao da je jučer bilo kada se internet organizirao da filmu na IMDb-u daje jedinice zbog glasovitog fijaska Angeline Jolie, a govorili su i stvari poput "Tko te krstio tako tupavom?!". No jednu od te dvije stvari nije trebalo raditi, naravno onu drugu, a razlog je taj što je njezin kum stvarno bio sjajan tip koji je slučajno davao lijepa imena i kad nije trebalo. Riječ je o Maximilianu Schellu, prijatelju Jona Voighta i, daleko važnije, švicarsko-austrijsko-američkom glumcu elitne klase.
Dijete kazališta
Rođen je u Beču krajem 1930. godine, a praktički je odrastao u kazalištu jer mu je majka bila glumica, a otac pjesnik i kazališni scenarist. Mogao se baviti čime god je htio, ali sve ga je vuklo prema umjetnosti, pa je tako prvi dramski komad napisao već s deset godina. Nije zabilježeno jesu li ga roditelji zvali "naš mali Mozart", no pričao je kako ga je otac čak odgovarao od ideje da postane glumac jer tu "nema prave sreće", ali za Maxa je itekako ima.
Već pedesetih godina krenuo je graditi karijeru u susjedstvu, snimio je nekoliko ostvarenja u Njemačkoj, među kojima i "Djeca, majke i general" s Klausom Kinskim, antiratni film u kojem je tumačio časnika dezertera i već tada polako najavio senzibilitet koji će ga kasnije krasiti, a to je negdje zamagljena granica između uniforme i čovjeka koji je nosi.
