TEMA suživota javnog i privatnog zdravstva u Hrvatskoj prisutna je već neko vrijeme, ne samo zbog lista čekanja i dualnog rada liječnika, već i zbog niza korupcijskih slučajeva koji su dospjeli u javni prostor.
Aktualna rasprava, potaknuta inicijativama oporbenih stranaka i istragama suradnje HZZO-a s pojedinim privatnim ustanovama, zapravo je posljedica nejasne slike o tome u kojem smjeru zdravstveni sustav ide, postoje li unutar njega povlaštene pozicije i kako se sve to odražava na one zbog kojih sustav postoji, odnosno pacijente.
Je li ulazak privatnog zdravstva poboljšao njihovo zdravlje? Štiti li sustav i danas pacijente od financijskog rizika bolesti? Je li skrb u privatnom zdravstvu bolja od one u javnim ustanovama? Pitanja se mogu nizati u nedogled, ali temeljno ostaje isto: utječe li i na koji način ulazak privatnog sektora u javni zdravstveni sustav na njegovu održivost i na skrb za pacijente? Kratki odgovor: ovisi.
Temeljni ciljevi zdravstvenog sustava
Prema modelu zdravstvenog sustava koji su razvili Roberts i suradnici (2008), zdravstveni sustav može se promatrati kao složen sustav kojim kreatori politika upravljaju putem pet ključnih upravljačkih poluga (engl. control knobs): financiranja, načina plaćanja pružatelja zdravstvenih usluga, organizacije zdravstvene zaštite, regulative i promjene ponašanja dionika. Promjene u tim elementima utječu na funkcioniranje zdravstvenog sustava i njegove rezultate.
