KADA je Hrvatska ispala sa Svjetskog prvenstva od Portugala nakon što joj je zbog zaleđa poništen gol za izjednačenje u zadnjim sekundama nadoknade, veći dio svjetske javnosti i navijača stao je na njezinu stranu. Lopta sa senzorom registrirala je impuls u trenutku kada je prolazila pokraj Matanovićeve glave, a suci su ga prepoznali kao njegov dodir. Čak i kada ostavimo po strani hrvatske vapaje da je pokradena, nešto nije bilo u redu s tom situacijom.
Odluka je možda protokolarno bila točna, ali je bila i nenogometna. Tehnologija je zabilježila nešto što ljudsko oko ni u teoriji ne može vidjeti, a nama nije preostalo ništa drugo nego da "vjerujemo institucijama" što je vječna mantra HDZ-a onda kada se treba pozvati na imaginarni autoritet. FIFA je prikazala "EKG" lopte kao dokaz da je Matanović doista igrao loptom. Kasnije se razvila rasprava o tome je li Matanovićev dodir možda bio kosom, je li promijenio smjer lopte i je li, samim time, uopće trebao biti uzet u obzir.
To su sve važna pitanja za tu odluku i utakmicu. Ali u širem kontekstu, negdje iza brda, naziralo se mnogo važnije pitanje: koliko je pouzdana tehnologija koja služi kao pomoć za donošenje odluka i koliko je transparentno i jasno definiran način na koji se ona koristi. Susret između Norveške i Engleske, odigran samo osam dana nakon Matanovićeva dodira, ponovno je to pitanje stavio na dnevni red.
