ANTHONY LaPaglia je proveo mladost među stativama s po rukavicom na obje ruke i to u najvišem rangu australske nogometne federacije (pravog nogometa, ne australskog), ali ne bi ni Lev Yashin, František Planička i Joey Didulica zajedno mogli obraniti njegovu usijanu glavu od misli o crvenim holivudskim tepisima, zgodnim glumicama i gostovanjima kod Lettermana što je u kasnoj fazi dvadesetih godina života za ovog momka postalo definitivna i jedina opcija.
I neka je. Možda je Željko Kalač izgubio potencijalnog idola, ali barem je publika dobila kvalitetnog "leading mana", dovoljno dobrog za karakterne i odlučne mačose, ali možda još boljeg za nešto tunjavije i zatvorenije likove, uglavnom sa svakim vidom nesreće na ramenima. Uglavnom nesreće, ali ponekad i prevelike sreće kao u "29. ulici", no to je već segment predviđen za najsvjetlije točke karijere, a sad smo još uvijek u fazi biografskih podataka starog LaPaglie.
On je rođen '59. u Južnoj Australiji, od oca talijanskog izbjeglice koji se bavio preprodajom automobila i majke nizozemske izbjeglice koja se bavila modelingom, tako da je bilo jasno da će i on nešto glamurozno smuljati kad mu se ukaže šansa.
A nije mu se odmah ukazivala, paralelno sa golmanskim poslom početkom osamdesetih također je radio kao prodavač cipela u rodnom gradu Adelaideu. Kao što rekosmo, godine su prolazile i on je polako shvaćao da mu je U.S.A. prava zemlja za sve snove.
