NISU svi bliski odnosi između roditelja i odrasle djece jednaki. Neki se temelje na osjećaju dužnosti, neke na okupu drži krivnja, a treći opstaju iz praktičnih razloga. No veze koje odlikuju toplina, lakoća i iskrena privrženost često imaju jednu zajedničku osobinu važniju od stalnog kontakta - emocionalnu sigurnost.
To se posebno vidi kod odrasle djece koja ostaju bliska s roditeljima. Ona ne osjećaju da se moraju pretvarati kako bi zaslužila ljubav, ne boje se da će ih iskrenost koštati odbacivanja i bliskost ne doživljavaju kao nešto što ih sputava. Takav odnos ne opstaje zato što se dijete nikada nije udaljilo, nego zato što je roditelj stvorio prostor u kojem je ono moglo izrasti u cjelovitu osobu, piše Times of India.
Sigurnost kao temelj, a ne pritisak
Djeca koja ostaju bliska s roditeljima u odrasloj dobi često su odrasla u domovima u kojima ljubav nije bila uvjetovana poslušnošću. Roditelji su ih možda ispravljali i ponekad bili razočarani, ali odnos je nosio jasnu poruku: "Siguran si sa mnom, čak i kada se ne slažemo".
Dijete koje može priznati pogrešku, donijeti lošu ocjenu ili izraziti drukčije mišljenje bez straha od posramljivanja uči da roditelj nije samo autoritet, nego i sigurna luka. S vremenom se to pretvara u povjerenje, a upravo ono omogućuje bliskost u odrasloj dobi.
